Anja je provela mjesec dana u Moskvi usavršavajući ruski jezik. Prenosi nam šta je ostavilo najveći utisak na nju.
Postala je „moja“ prije neke tri godine, kada sam čvrsto odlučila da „naučim“ ruski jezik. Sjećam se, čula sam tada Molitvu Bulata Okudžave. Riječi sam slabo razumjela ali je melodija ostala u mojoj podsvjesti da grije nadu da ću jednog dana koračati gradom na čijim je ulicama rođena… i da ću je tada razumjeti!
Moja Moskva se dalje gradila. Kroz učenje jezika, slušanje muzike, maštanje… Moju Moskvu su gradili i Bulgakov, i Okudžava, i Visocki. Moju izmaštanu Moskvu u javu je pretvorila Ljetnja škola ruskog jezika na Puškinovom institutu. Bratstvo. Dalje su je klesali posvećeni profesori Instituta, duga lutanja po uličicama Arbata, plovidbe po rijeci Moskvi, bajkovita zdanja Crvenog trga, zelenilo, zelenilo, zelenilo…
Grad asfalta, prodavnica suvenira, modernog trgovinskog centra i restorana brze hrane nije dio moje Moskve (iako i on postoji). Moja je zelena prije nego „bijela“, kako je kroz istoriju poznata. Moja je ona sa 30m2 zelenila po stanovniku, sa bukinistima sa Novog Arbata na kojem se dragulji književnosti prodaju za 100 rubalja. Moja je prožeta pobunjeničkim glasom Vladimira Visockog…
Nastala je dijelom i u metro-muzeju, i tokom kratkih ljetnjih pljuskova koji bi se poigravali sa bojama čudesnog moskovskog neba. Satkana je, na kraju, od čiste sreće što sam bila tu, u tom gradu koji već sedam vijekova pulsira ogromnom vitalnošću, gradu koji je tolike inspirisao na podvige. Gradu vizionara.
Zahvalna sam što sada imam svoju Moskvu, satkanu i od sna i jave. Zahvalna toliko da svima koji sada čitaju ove redove želim da otkriju i izgrade neku svoju Moskvu.
