Vulkane možemo da nazovemo arhitektama jer su odgovorni za stvaranje više od 80 posto površine naše planete.
Opšte je poznato da njihova eksplozivna sila stvara čitave planine, a rijeke lave koje teku iz njih, ostavljaju za sobom hranljive materije koje se posle nekog vremena razgrađuju i stvaraju plodno tlo koje vijekovima omogućavalo različitim civilizacijama da procvjetaju.
Vulkani postoje na svim kontinetima uključujući i Antarktik. Podzemna sila ne bira mjesto, a ni vrijeme. Danas, prema procjenama istraživača, širom svijeta postoji oko 1.500 aktivnih vulkana i svaki vulkan je drugačiji.
Neki su ‚‚oživjeli” prilikom eksplozivnih erupcija kao npr. vulkan na planini Pinatubo 1991. godine. Dok drugi izbacuju čitavo ‚‚more” lave u tzv. efuzivnoj erupciji, kao što je bio slučaj sa vulkanom Kilauea na Havajima tokom 2018. godine.
Utvrđeno je da se ove erupcije razlikuju zbog hemijskih procesa u magmi. Efuzijska erupcija češća je kada je magma manje tečna, što omogućava gasu da ‚‚pobjegne”; dok se eksplozivne erupcije dešavaju kada rastopljena stijena zarobi gasove koji stvaraju pritisak sve dok ne dođe do burne eksplozije.
Kako zapravo nastaju vulkani?
Većina svjetskih vulkana formirana je duž granica tektonskih ploča – ogromna prostranstva litosfere koja se pomijeraju i sudaraju međusobno. Kada dođe do sudara tektonskih ploča, u većini slučajeva, jedna od njih se duboko podvuče ispod druge u tzv. zonu subdukcije. Kako jedan dio kopnene mase tone duboko u Zemlju, temperature i pritisci rastu – oslobađajući vodu iz stijena. Na ovaj način voda smanjuje tačku topljenja okolnih stijena i formira se magma koja tada može da probije put do površine.
Međutim, nisu su svi vulkani nastali subdukcijom. Magma može da ‚‚traži put”.
Da bi magma izbila na površinu Zemlje potrebno je da raspolaže većim pritiskom od otpora koji se javlja u nadsloju koji čine stijene litosfere. Pri tome joj pomažu i visoke temperature, pare i gasovi koji otapaju stijene krovine. Magma kao puteve koristi pukotine i prsline svake vrste koji se javljaju u stjenovitoj masi litosfere. Takve pukotine nastaju snažnim tektonskim pokretima usljed kojih dolazi do razlamanja u pojedinim dijelovima litosfere.
Kada se takve pukotine jave magma se veoma brzo kreće prema površini Zemlje na koju naglo izbija praćena parom i gasovima. Ukoliko dubokih pukotina nema ili se one na različite načine kombinuju, kretanje magme prema površini je usporeno i obavlja se etapno. Kada se dogodi da pukotine budu začepljene magma sa prikupljenom energijom probija čepove i na površini izbija praćena podrhtavanjem zemljišta i snažnim eksplozijama. Pretpostavlja se da ovaj mehanizam stoji i iza nastanka vulkanskog lanca na Havajima.
Zona vatrenog pojasa
Procjena je da se oko 75 posto aktivnih vulkana u svijetu nalazi u predjelu vatrenog prstena. Zona u obliku potkovice je dugačka preko 40.000 kilometara i proteže se od južnog dijela Južne Amerike i zapadne obale Sjeverne Amerike, preko Beringovog mora sve do Japana i Novog Zelanda.
Razlog za ovo leži u činjenici da je vatreni prsten mjesto susreta pacifičkih i Naska ploče sa nizom drugih ploča. Ipak, bitna stvar je da vulkani unutar ovog prstena nisu geološki povezani sa drugim vulkanim. Drugim riječima, ovo znači da vulkanska erupcija u Indoneziji ne može biti povezana sa erupcijom na Aljasci ili pokretanjem supervulkana na Jeloustonu.
Koje opasnosti sa sobom nosi vulkan?
Opasnost zapravo nosi lava koju vulkanske erupcije donose sa sobom. Naučnici ističu da posebnu opasnost predstavljaju piroklastični tokovi lavine i vrućeg kamenja, kao i pepeo i otrovni gasovi koji izbijaju i spuštaju se niz padine vulkana pri brzini od 700 km/h. Oni podsjećaju da je jedan takav događaj bio odgovoran i za uništavanje Pompeje i Herkulaneuma nakon erupcije Vezuva iz 79. godine nove ere.
Takođe, vulkanski tokovi blata koji se nazivaju lahari takođe mogu da imaju veliku razornu moć. Ovi brzi talasi koji jure niz bokove vulkana, zatrpavaju čitave gradove stavljajući za sobom pustoš.
Još jedna od potencijalnih opasnosti vulkana je i pepeo. Za razliku od mekih, pahuljastih komadića ugljenisanog drveta koji ostaju nakon logorske vatre, vulkanski pepeo je napravljen od oštrih fragmenata stijena i vulkanskog stakla. Pored toga što je štetan za udisanje, pepeo je težak i može da uruši i veoma stabilne konstrukcije, kao i da izazove nestanak struje.
Mogu li se predvideti vulkanske erupcije?
Prema tvrdnjama naučnika vulkani daju znake upozorenja prije erupcija, zbog čega je veoma važno da se oni u blizini naselja stalno prate. Neki od znakova su manji zemljotresi, promjene u spoljnoj strukturi vulkana i povećana emisija gasova iz otvora.
Ipak, nijedan od ovih znakova ne garantuje da će se erupcija dogoditi. Međutim, mogu da pomognu naučnicima da procene da li postoji potencijalna opasnost.
Koja je najveća erupcija ikada zabilježena?
Najsmrtonosnija erupcija zabilježena u istoriji bila je eksplozija planine Tabora u Indoneziji 1815. godine. Ova eksplozija je takođe i jedna od najsnažnijih ikada dokumentovanih, a kao posledica ovog događaja nastao je krater prečnika 6,5 kilometara.
Procenjuje se da je erupcija zajedno sa posledicama, ubila oko 10.000 ljudi. Ali to nije bio jedini uticaj na planetu. Vulkanski pepeo i gas su stigli do atmosfere i zaklonili Sunce što je dovelo do izostanka ljeta te godine. Prema nekim procjenama umiranje od gladi i bolesti tokom perioda izazvanog eksplozijom su ubile još oko 82.000 ljudi. Istraživači pretpostavljaju da su tmurni uslovi koji su zavladali skoro čitavom planetom najverovatnije bili inspiracija za gotičke horor priče.
Izvor: link.
