Pablo Neruda – čileanski ljubavni pesnik

Pablo Neruda – čileanski ljubavni pesnik

Pablo Neruda – čileanski ljubavni pesnik

Pesnik Rikardo Neftali Rejes (šp. Ricardo Neftali Reyes) poznatiji je pod imenom Pablo Neruda. Umetnički pseudonim Neruda preuzeo je od češkog autora Jana Nerude i prisvojio ga kao lično ime.

Poezijom je počeo da se bavi kao veoma mlad, pa je već dok je bio u gimnaziji objavio prva dela i upoznao tadašnju direktorku ženske gimnazije i već proslavljenu autorku, Gabrijelu Mistral (šp. Gabriela Mistral). Ona mu je bila velika podrška i usadila mu ljubav prema ruskim autorima. Uprkos tome što otac nije podržavao njegovo zanimanje, Neruda je objavljivao pesme i eseje u časopisima, a osvajao je i nagrade na literarnim konkursima.

Jedna od njegovih najpoznatijih zbirki pesama, „Dvadeset ljubavnih pesama i jedna pesma očajanja“ (šp. Veinte poemas de amor y una canción desesperada) objavljena je 1924. godine. Zbirka je podigla prašinu zbog erotske tematike i autorovih godina. Zbirka je tokom godina prodata u milion primeraka i tako postala njegovo najtiražnije delo.

Pablo Neruda je pored pesama napisao i roman, a bavio se i diplomatijom. Bio je veoma cenjen kao diplomata i putovao je po Južnoj Americi. Kada je u Španiji počeo rat, ubijen je veliki pesnik Federiko Garsija Lorka (šp. Federico García Lorca), Nerudin dobar prijatelj. Kako nije mogao da prežali prijatelja ni da podnese nepravdu posvetio je pesmu Špancima: „Španija u srcu“ (šp. España en el corazón), zbog čega je bio skinut sa mesta konzula.

Godina 1945. važna je za Nerudin život i njegovo stvaralaštvo. Čileanske vlasti ga postavljaju za senatora, a iste godine dobija i Nacionalnu nagradu za književnost, značajno priznanje za njegov rad. U ovom periodu dobija i rusku nagradu zbog pesama koje je posvetio komunizmu, a posebno Josifu Staljinu (šp. Canto a Stalingrado; Nuevo canto de amor a Stalingrado). Nekoliko godina kasnije mislio je da će ga uhapsiti, pa je mesecima bežao širom zemlje, a na kraju je na konjima pobegao u Argentinu. Vratio se u Čile, kako bi pružio političku podršku novim predsedničkim kandidatima, a nakon smrti Če Gevare (šp. Che Guevarra) napisao je nekoliko članaka koji su bili posvećeni ovom junaku.

Tokom poslednjih godina života dobio je Nobelovu nagradu za književnost (1971. godina), bio je nominovan za predsednika Čilea, ali se toga odrekao u korist Salvadora Aljendea (šp. Salvador Allende). U ovom periodu je bio ambasador u Parizu, ali mu se zdravstveno stanje pogoršalo, pa se vratio u Čile, gde je i preminuo 1973. godine. Nakon njegove smrti, kuća mu je obijena, a dela su ukradena ili spaljena. Postojale su razne teorije o uzrocima Nerudine smrti, ali ništa osim srčanog udara još uvek nije sa sigurnošću potvrđeno.

Njegove tri kuće u Čileu pretvorene su u muzeje i moguće ih je posetiti, a njegova bista se nalazi u Vašingtonu. Mnoge pesme koje je napisao kasnije su prepevane ili je za njih komponovana muzika. Poznati umetnici su pisali pesme o njegovom životu, snimali filmove i postavljali na repertoare predstave i opere. Posle njegove smrti objavljena je autobiografija koju je pisao do poslednjeg trenutka: „Priznajem da sam živeo“ (šp. Confieso que he vivido).

Autor članka: prof. španskog jezika Olivera Pukšić