Od djetinjstva Rusija je u mojim mislima bila zemlja iz bajke. I ne znam zašto. U tom poslijeratnom periodu do mene nisu dolazili ni ruski crtani filmovi, ni priče za djecu, već samo po koji Jesenjinov stih, koji je mama ponekad šaputala praveći ručak i mršteći se što je djelimično zaboravila. O Rusiji sam tako samo u prolazu nešto čitala i slušala. No, kad je došlo vrijeme da izaberem profesiju, poslušala sam zov duše i u prijavi zaokružila Ruski i srpski jezik i književnosti. I poslije nekoliko godina, evo me na doktorskom istraživanju u Moskvi, na Državnom institutu za ruski jezik „A. S. Puškin“. 
I teško mi je u riječi strpati utiske, koji bujaju od septembra. Kad sam došla sa koferima, bila sam spremna na sve: i na stroge režime, zaostao komunizam, odbojnost prema strancima i pijanice u parku. Umjesto toga, na aerodromu se carinik oduševio mojim izgovorom, a taksista naplatio manje od sume koju je otkucao taksimetar (da ne bi vraćao kusur). Moskva me dočekala u mnogo savremenijem ruhu, nego što sam je zamišljala. Putevi su široki, savremeni, precizno ravni; internet je jeftin i brz (čak i gradski); metro prelijep, brz i čist! A noću… Moskva noću ostavlja bez daha… Ali, nije njena ljepota u ljepoti ulica, zgrada, trgova… Ona je lijepa svojim bogatstvom raznolikosti, spojem tradicije i savremenosti, proporcionalnim brojem pozorišta i noćnih klubova, luksuzno ustakljenih i starih sovjetskih zgrada, betonskih trgova i zelenih parkova (u kojima možete potpuno da zaboravite da ste u milionskom gradu).
Dolazak na fakultet upotpunio je tu raznoobraznost koju nudi Rusija. Stajala sam oko sat vremena dok sam došla na red da prijavim svoj dolazak. U Rusiji se svugdje čeka u redu, a Rusi to rade bez cupkanja nogom, otpuhivanja, a kamoli pokušaja da se red zaobiđe. U studentskom domu vlada disciplina, nema žurki i pijanki na hodnicima, a iz kuhinje dopiru mirisevi evropskih, azijskih i afričkih specijaliteta, koje studenti pripremaju (i to nije uvijek prijatan osjećaj). Na fakultetu profesori ljubazno i spremno dočekuju strane studente i imaju razumijevanja za nas. Shvataju da imamo druge manire, navike, način obraćanja i ne trude se da nas rusifikuju. Ovdje se poštuje nacionalna, religijska i kulturna različitost. Vidno je da im prija što stranci žele da uče njihov jezik, te se trude da im pomognu i ponosno pričaju o svojoj istoriji i o čarima ruskog jezika. Osim toga, meni je bilo nevjerovatno da svaki student može u bilo koje vrijeme da dođe na razgovor sa dekanom ako ima bilo kakvu nedoumicu.
I ne, nije Rusija zemlja iz bajke djevojčice sa početka priče, ali je jednako onako šarolika. Meni je čarobno u savremenoj Rusiji prepoznati nasljednicu i SSSR-a, i Ruske imperije, i Moskovske i Kijevske Rusije i Zlatne Horde. Za stranca to može biti veoma neobično, ponekad i teško, zato studiranje u Rusiji preporučujem širokogrudim mladim ljudima, spremnim da dožive svu veličinu Rusije.
