Iz daleke Kine nam se javlja Dona, učesnica projekta “Pohod na istok”. U nastavku pročitajte njene utiske:
“Poslovica kaže “Tko čeka, taj i dočeka”. Tako sam i ja prije četiri mjeseca konačno dočekala Kinu raširenih ruku. Odlučila sam otići u nepoznato i mogu vam reći da je to bio najluđi i najbolji potez koji sam ikada napravila.
Kinezi me fasciniraju iz dana u dan. Sto godina su ispred našeg vremena. Jedu sve živo i neživo. Modne kombinacije su im da boli glava. Ima ih k´o mrava. Plešu gdje god stignu. Divan narod.
Grad u kojem sam najprije živjela bio je Shenzhen. Tamo sam se prvi put susrela sa kineskim jezikom i njihovom kulturom. Trebalo je neko vrijeme da se uho navikne i prokuži da su to zapravo riječi, a ne samo bla, bla, bla odnosno čing, čang, čong. Kako sam ubrzo krenula na satove kineskog, tako sam se počela zaljubljivati u jezik. Toliko je drugačiji od svega što sam ikada imala prilike čuti i kad sam mu posvetila dovoljno pažnje i truda, počeo je ostajati u dugoročnom pamćenju. Simboli kojima se služe su čista umjetnost, jer je svaki od njih naslikana riječ. Nakon nekog vremena, odlučila sam ispitati svoje znanje kineskog i vještine u cjenkanju, pa sam otišla u Luohu Commercial City. Prodaju fake robu poznatih brandova, tako možete kupiti torbe, cipele, naočale, nakit, svašta-nešto. Kako sam prolazila kroz centar, na sve strane sam čula dovikivanja, jer svatko ti nešto želi prodati. Pažnju su mi odvukle torbe i otišla sam u jedan dućančić da pitam koliko dođe. Gospođa je rekla svoju cijenu, ja sam rekla svoju. I tako u više navrata dok se nismo složile oko toga i pružile jedna drugoj ruku. Iz zgrade sam otišla sa osmjehom na licu, ponosna na sebe što sam uspjela u svom naumu. Slijedeći izazov mi je bio Huaqiangbei, u svijetu poznatiji kao China's Silicon Valley. Tamo sam bila prisiljena otići, jer mi se pokvario mobitel. Prije nego sam otišla u avanturu „Snađi se kako znaš“, pogledala sam kamo moram ići i kolika je udaljenost. Prva postaja mi je bila mjenjačnica, gdje mi je mlada gospodična kineskim simbolima napisala naziv mjesta. Kasnije sam iskoristila papirić sa informacijom i zahvaljujući svima koji su mi pomogli, uspjela sam doći na željenu destinaciju. Putem sam srela i ljude koji su mi pomogli u kupnji, jer u dućanima nitko ne priča engleski. Nakon svega toga, sjela sam na klupu da malo odmorim i prišao mi je jedan simpatičan gospodin. Počeli smo pričati na engleskom, pa smo prešli na kineski. Kako smo se bolje upoznali, shvatili smo da se razumijemo i kada pričamo ruski i hrvatski. Tako smo uspjeli izmiješati 4 jezika, da bi pronašli jedan jedinstveni.
Nakon 3 mjeseca došlo je vrijeme da se krene dalje u upoznavanje drugih dijelova Kine. Spakirala sam kofer, pozdravila predivne parkove i krenula put pod noge. Sljedeća postaja bio je Shanghai. Odlučila sam putovati vlakom i nisam ostala razočarana. Bilo je to divno 10-satno putovanje u kojem sam imala priliku vidjeti bogati kineski krajolik. Na stanici me odmah dočekala realnost zvana „Ljudi, ljudi i ljudi“. Svi nekamo žure, svatko na svoju stranu, guraju se i samo negdje idu. Ovaj grad je toliko ogroman i ne spava ni jedne milisekunde. Uvijek se nešto dešava. Ako ogladnite u 2h u noći, nema problema, samo produžite korak do ugla i tamo će vas čekati brdo malih lokala sa ukusnom hranom. Kinezi ne pitaju „Kako si?“, njih zanima da li si jeo. Večera u restoranu im traje i po 3 sata, a u ta 3 sata se samo jede, pije i opet jede. Na stolu se u jednom trenutku može naći 10 različitih vrsta hrane i samo vrtiš u krug i od svakog uzimaš pomalo. U nekom trenutku ustaneš da protreseš trbuh, pa ponovno sjedneš, promjene ti tanjur i nastavljaš dalje. Probala sam sve i svašta, od lotusovog korijena, bambusa, morskih algi do pačjeg jezika, pačje krvi, jegulje, puževa, kravljeg želudca, janjećeg pluća, pa čak i lastavičje gnijezdo za koje vjeruju da je dobro za kožu. Osim što vole puno jesti, Kinezi su i jako radišni. Budući da su mnogobrojni narod, konkurencija je velika te djeca od malih nogu uče čitati, svirati, pisati, strane jezike i imaju mnoge izvanškolske aktivnosti. Strani državljani zbog toga lako nađu posao kao učitelji u školama, vrtićima ili nekim drugim edukacijskim ustanovama. Budući da se svi koriste aplikacijama kao što su WeChat ili Alipay, plaćanje gotovinom i karticom je pomalo zastarjelo. Svaki lokal, dućan, restoran ima svoj kod i samo ga skeniraš, utipkaš iznos računa i taa-daaa, gotovo. Na skoro svakoj metro stanici nalazi se šoping centar u kojem dućani zjape prazni, jer ljudi masovno kupuju robu preko interneta. Najpoznatija aplikacija je TaoBao, gdje možeš pronaći sve od igle do lokomotive i već ti idući dan dostave na kućnu adresu.
Kina je predivna zemlja koja raste iz dana u dan zahvaljujući divnim ljudima. Kada sam odlazila iz Hrvatske imala sam na umu da su ljudi svugdje na svijetu jednaki, bez obzira na kulturu, nacionalnost ili boju kože. U to sam se još više uvjerila sada kad živim u obitelji koja mi je otvorila vrata svoje kuće i prihvatila me takvu kakva jesam. Bez obzira na razlike, ako postoji dobra volja i međusobno poštovanje nema te osobe na svijetu s kojom se ne možeš sporazumjeti. Preda mnom je ostalo još 8 mjeseci u ulozi plave Kineskinje i veselim se svakom novom izazovu.
Šaljem Vam puno toplih pozdrava iz Shanghaja!
